Prošlo je malo više od godinu dana otkad sam se prvi put javila na hitnu u Osijek. Taj datum, 5. prosinac, vjerojatno će uvijek ostati negdje u mom sjećanju jer tad, bar službeno, počinje sve. Razlog mog odlaska bila je bol u prsima, trnjenje lijeve ruke, gušenje u prsima i osjećaj slabosti.

EKG mi je bio savršen, nalazi krvi uredni, rtg srca i pluća uredan. Poslali su me kući s naznakom da provjerim hormone štitnjače jer se za to jedino doktor mogao uhvatiti kad sam mu recitirala dosadašnju anamnezu dok me napola slušao, a napola gledao sestru koja se našetavala vamo – tamo.

Izvadim krv za provjeru hormona štitnjače koji su bili dosta loši i koji su mogli biti razlog mojih problema. Počnem piti terapiju, ali se ne poboljšava stanje. I dalje me presijecalo u prsima, što automatski u meni izaziva strah, mučninu, tahikardije i osjećaj da ću umrijeti. Kasnije se ispostavilo da sam imala inicijalnu radikularnu leziju, odnosno oštećenje tog prsnog živca koji se reflektira s lijeve strane prsa i on izaziva probadanja. Kad vam se između svega još pojavi vaš prijatelj Google, između moždanog i srčanog udara, aritmije, začepljenja krvnih žila dođeš nekako i do drugačije boje nokta koja također govori da imaš tumor i da nema više smisla živjeti jer si uskoro gotov.

Onda se sjetiš kako ti je već netko u obitelji umro od tumora, a netko od srca, a prije godinu dana ti je umro rođak koji je star kao ti, a otišao je sa samo 18 godina i pitaš se zašto i što ti još radiš tu ako je oličenje dobrote otišlo na neki bolji svijet?! Tek nakon nekoliko mjeseci saznala sam da postoji nešto što se zove napad panike.

Moji posjeti hitnoj su se zaredali još nekoliko puta i svaki put bi me poslali doma nakon što bih popila diapazem koji bi valjda trebao riješiti sve moje probleme. Krenulo je tako dan po dan – iznenadno lupanje srca, neobjašnjiv osjećaj gušenja u vratu, neobjašnjive glavobolje, strah od egzistencije, smrti i koječega. Kad se kreneš preispitivati zašto uopće razmišljaš o tome, ne skužiš da si napravio još jedan korak dublje i da krećeš razmišljati dalje, i dalje i dalje. Krećeš tražiti uzrok svojih problema iako ga vjerojatno nikad nećeš naći jer uzrok može biti svašta.

Počneš biti najveći vjernik ikad, moliš se Bogu nekoliko puta dnevno u nadi da će ti valjda samo izbrisati taj ružni dio u glavi i nastavit ćeš dalje kao da ništa nije bilo. Okreneš se prije/nakon toga nekim alternativnim metodama – yogi i vježbama disanja i opuštanja. Shvatiš da je to prestatično pa ideš na kardio treninge ne bi li skrenuo misli s ružnih stvari. Radiš sve samo da nisi doma. Najgore je što ne bježiš od doma, nego bježiš od sebe. Hoće li se uistinu stvari riješiti ako si toliko okupiraš dan da ne razmišljaš?

Crne misli su me opsjedale i samo se nizale jedna na drugu iako nema nikakvog razloga. Imam prekrasnu mamu, prekrasnog očuha i, evo službeno priznanje, prekrasnog brata. Imam prekrasnog dečka koji mi je, kad sam mu ispričala sve svoje strahove, rekao da je imao i on tu fazu života i da ju svi mi moramo proći. Nadam se da ćete svi jednom naći dečka kao što ja imam. Iako je u sedam sati ujutro već trebao biti na poslu, znao je ustati sa mnom u tri ujutro i šetati po prehladnim ulicama Osijeka kako bi se napad stabilizirao.

Sve je u odličnom stanju, pa te onda krene i to gristi i osjećaš se nezahvalno jer su ti zaista svi sve pružili a ti si depresivan. Odjednom plačeš i jer psa nisi prošetala tri dana nego se igra u dvorištu jer nisi uopće razmišljala o tom prelijepom klupku dlaka jer ti ništa u glavi nije prelijepo. Muči te i to što si si kupio majicu, premda je bila na sniženju, dok drugi nemaju za kruh. Pitaš se zar je tvoj faks stvarno vrijedan truda i zašto ljudi umiru. Nije ti jasno zašto se događaju teroristički napadi i bojiš se da i ti ne postaneš terorist.

Po portalima stalno čitaš o nesrećama i pitaš se što da si se ti u tome našao. Onda shvatiš kako je njihovim obiteljima teško pa plačeš i ti iako nemaš pojma o kome se radi. Nekad ti se malo zamanta jer ti je tlak niži ili mijenjaš relaciju toplo-hladno i odmah pomisliš da će te spucat moždani. Jer si, eto, faking paničar.

Budući da sam prostudirala napade panike u ovih godinu dana koliko sam ih doživljavala i po nekoliko puta dnevno, imajte uvijek na umu da tijekom jednog napada dišete i srce vam radi isto kao i na nekom prosječnom kardio treningu. Kad god si pipate puls i izbrojite abnormalni broj, a znate da ste zdravi, radi se o napadu panike. Ako ste obišli sve moguće doktore, a nalazi su uredni i ako tlak mjerite nekoliko puta dnevno, a uvijek je u redu, znajte da su to napadi panike. Nije zabilježen nijedan smrtni slučaj uzrokovan napadom panike kao što vam ni srce neće stati iako imate osjećaj da će vam iskočiti iz prsa!

Sam napad panike traje nekoliko minuta, ali je problem kada ga doživiš više puta jer zapravo iščekuješ ponovno taj osjećaj i upadneš u kolotečinu straha i mučnina. Napad panike je najodvratniji osjećaj koji sam dosad doživjela – želiš pobjeći iz vlastite kože, a ne možeš. Svaku večer misliš da tvoje sutra ne postoji i da ti je danas zadnji dan, gušiš se od tog osjećaja, zaspeš u suzama i ujutro se takav budiš, a nema nijednog konkretnog razloga koji možeš navest da te doveo u to stanje. Razmišljaš o tome koliko je mladih ljudi umrlo u posljednje vrijeme.

Odlučuješ da ćeš svako jutro doručkovati nešto zdravo, što više povrća, nećeš pušiti, pit, vježbat ćeš svaki dan. To te drži cijela dva, tri dana, a i tu sam pretjerala. Onda se sjetiš da se svaki dan pojavi neko novo dijete od nekoliko godina koje ima tumor nečega i skupljaju se novci za njegovu operaciju jer nenormalno košta i nema takvih aparata u našoj državi. Shvatiš da to dijete nije ni pilo ni pušilo, zasigurno se nije hranilo u McDonald’su i zadesila ju je ta strašna bolest. Onda se sjetim i svog rođaka koji je bio vjernik kao i cijela njegova obitelj i zaista nema nijednog razloga zašto je trebao otići prije svih nas.

Glava ti puca od takvih misli i nerazumijevanja, pa onda shvatiš – za svakog dođe vrijeme. Očito je svakome od nas zapisano dokad ćemo vršiti svoju misiju na ovom mjestu. On je sada gore, vjerujem da mu je ljepše i vjerujem da ne želi vidjeti ničiju suzu. Isto tako je netko tvoj vjerojatno otišao prije reda, a i ako je imao 90 godina, što se tebe tiče – nije mu još vrijeme. Nemoj mrziti Boga. Nemoj mrziti sebe. Nemoj nikoga mrziti jer nitko od nas nije kriv, za sve dođe vrijeme.

Postoji hrpetina studija kako se riješiti napada panike, ali najvažnije je prihvatiti ih i ne izbjegavati ih. More poznatih doživljavalo je redovno napade panike, od popularnog Sheldona do mega dive Adele i Jennifer Lawrence i bezbroj drugih. Anksioznost i depresija zaista uzimaju maha u posljednjih nekoliko godina. Razvija se mnoštvo strahova koje su ljudima bezazleni, a tebi stvaraju mučninu i napade panike. Kad sam shvatila da mamin stric koji ima 130 + kila, znači simpatična gromada od čovjeka, pada u nesvijest svaki put kad vidi krv, zašto se ja ne bih smjela bojati i nekih, po meni, većih stvari?

Imaj na umu i da ljudi često uopće ne primjećuju da proživljavaš napad ako ne dramatiziraš. Meni su problem predstavljali redovi na blagajnama, gužva na faksu, vožnja autom, odlazak u trgovinu, odlazak na kavu, ostajanje sama.

Dođeš i u tu fazu kad si već svjestan da si se s hrpetinu strahova suočio, ali svejedno je tvoj strah od povratka paničnih napada, visoke anksioznosti, plakanja po cijele dane, želje da izađeš što prije iz svoje kože veći od svih tih pozitivnih stvari. Nakon godinu dana riješila sam se napada panike. Zadnji sam imala prije mjesec i pol i odličan je osjećaj. To što nisam imala napad ne znači da sam se riješila svih svojih briga i strahova. Sve je to i dalje prisutno, samo u puno manjoj količini naspram onoga otprije nekoliko mjeseci.

Ako nemaš nekoga s kim bi to mogao podijeliti, a imaš želju svoje osjećaje iznijeti nekome tko je stručan i tko će ti uistinu moći odakle to sve  dolazi i zašto se to baš tebi događa, neka te ne bude sram tražiti adekvatnu osobu za to. Postoje različite kognitivno bihevioralne terapije koje će ti zasigurno pomoći. Nije sramota tražiti pomoć, sramota je misliti da možeš sve sam. Najgore je što za anksioznost i napade panike ne postoji nijedna pretraga koja će to dokazati. Kako onda nekome dokazati da nisi fizički bolestan, ali da si jednostavno  u tamo nekoj fazi?!

Nikako nemoj samo bježati od problema jer što ga duže vučeš, duže ćeš ga i rješavati. Okruži se prijateljima, vježbaj, moli se, trči, skači, pleši, popij nekad nešto malo, zapali cigaretu, radi, volontiraj, izrađuj nešto –  kreni s malim stvarima, aktiviraj se i potraži pomoć. Neće uspjeti iz prve, možda ni iz druge, ali jednom zasigurno hoće. Ne odustaj!

Tekst je izvorno objavljen na banjalučkom portalu Lola.