Posljednje objave

Kategorije

Tagovi

Što me potaknulo da pišem o napadima panike

13. svibnja 2020.

Što me potaknulo da pišem o napadima panike

13. svibnja 2020.

Posljednji napad panike imala sam oko Božića – dok sam razgovarala s jednom osobom o nekoj neopterećujućoj temi i jela kolač. Malo sam se meškoljila, nije mi bilo svejedno, srce mi je jako udaralo, u trbuhu mi je bilo užasno, glava je htjela eksplodirati, ali sam ostala pribrana, nisam pobjegla u wc, niti u sobu, niti na hitnu.

Kad uspijete nešto tako, možete si zapljeskati. Vjerujem da bi se s tim složili i psiholozi i psihijatri jer to znači da ste sve te reakcije prihvatili kao dio sebe, niste im pridodali toliko pažnje i nakon nekoliko minuta sve se smirilo. Ne sjećam se kad sam prije tog Božića imala napad, ali me zato podsjetio na sve ponovno prekjučer.

Probudila sam se usred noći s utrnule obje ruke. Sutradan sam shvatila da sam zaspala s rukama ispod glave i da su sigurno zato utrnule, ali to mi se tad nije tako činilo. Hipohondar u meni probudio se bez problema usred noći i jednostavno kontrolirao moje tijelo, srce koje je počelo nenormalno kucati, vrućinu koja me probijala i noge koje su se pomalo tresle. Trajalo je nekih pola sata, popila sam vode u par navrata, legla natrag i zaspala.

Cijeli idući dan nije mi bilo svejedno. Ja to, od ‘milja’, iako možda nije lijepo, zovem PTSP jer ne znam kako drugačije nazvati to stanje (čitaj: sranje) svijesti dan nakon što si, nakon dugo vremena, doživio ponovno niz fizičkih simptoma koji realno nemaju veze s tvojim (fizičkim) zdravljem. Bunilo u glavi, težina u prsima, plitak dah tijekom cijelog dana. Malo me bilo strah leći ponovno navečer zbog mogućnosti da se sve ponovi, ali noć je prošla bez buđenja, bez panike.

Ne znam što je do njih dovelo. Možda to što se uskoro vraćamo u stan i na posao nakon dva mjeseca izvan Zagreba, možda to što se pitam svakih par dana kako bih reagirala da smo u vrijeme potresa bili na 14. katu i kako bismo svi koristili stepenice, možda to što se nekoliko dana zaredalo crnih vijesti koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, možda to što sam cijeli dan nakon što su izašle vijesti kako su poginula dva vojnika razmišljala kako su ljudi poginuli na poslu i kako to može biti svatko od nas – dok putuje na posao, dok je na poslu, dok ide s posla. Možda je i to što smo se dva mjeseca družili sa svega 10 osoba. Na ništa od navedenog se ne može utjecati niti treba razbijati glavu danima o stvarima koje jednostavno ne možete kontrolirati, ali očito tijelo mora na neki način izbaciti emociju koju možda nisi htio pokazati ili je jednostavno nisi bio svjestan.

Zanimljivo je kako sam upravo tu večer kad sam doživjela napad dobila poruku u kojoj mi je jedna gospođa napisala da ju zanima što me je potaknulo da pišem o depresiji i anksioznosti tako otvoreno i jesam li zbog toga imala problema u svojoj okolini.  Malo sam se prisjećala i shvatila da su se zaista neki ljudi udaljili, ali to mi je više reklo o njima, nego o meni samoj, no to nije poanta ove priče. Poanta je da me potaknulo upravo to što sam na premalo takvih tekstova nailazila dok mi se samoj to događalo, što bih voljela da sam pročitala da se to događa nekolicini ljudi prije nego sam triput otišla na hitnu jer sam mislila da imam srčani udar.

Potaknulo me to što sam htjela reći ljudima da nije sramota potražiti stručnu pomoć i da ljudi koji će te osuđivati nisu pravi prijatelji niti bi bili tu kada ti jednom to uistinu zatreba. Potaknulo me to što sam nekoliko mjeseci, nakon što mi je bilo bolje, pronašla ljude koji pišu o tim stvarima i ruše sve stigme ovoga svijeta o psihičkim poremećajima i/ili bolestima.

Potaknulo me i to što sam željela da svi koji se s tim bore znaju da mogu biti godinu dana bez napadaja panike, a da onda on može doći neočekivano, možda naočigled bez razloga, ali kao reakcija na nešto što te sigurno dodirnulo, a možda nisi bio ni svjestan.

Potaknulo me puno toga, a potiče me još uvijek, posebice kad mi se i danas, tri godine nakon mog prvog teksta o napadima, javljaju ljudi. Neki pitaju za savjete, a more ljudi javilo se samo da se zahvali jer su mislili da su Pale sam na svijetu, a moji tekstovi pokazali su im suprotno i dali nadu da će sve to jednom prestati.

I četiri godine nakon prvog doživljenog napada, posjete me s vremena na vrijeme i podsjete da je stvarno nekad okej ne biti okej, da neizvjesna vremena mogu stvoriti neizvjesnost i zabrinutost i u našim glavama, ali da će sve to, na kraju krajeva, jednom proći.

I zato im hvala, samo neka ne navraćaju prečesto.  

Nema komentara

Reci mi što misliš, ostavi komentar

×