Nedavno je završila škola i djeca uživaju u bezbrižnom ljetu. Neka su na moru, neka znaju kako more izgleda samo s fotografija, neka pomažu u radovima kod kuće, neka jedva čekaju da prođe ono udarno sunce od 12 do 16 da mnogu ponovno van udarati loptu.

Sa završetkom škole stigle su i svjedodžbe, pa i pohvalnice djeci koja su prošla s odličnim uspjehom.  U moru objava mama koje su se pohvalile svojom djecom, u oči su mi upale objave majki čija djeca nisu prošla s 5.0, ali su svejedno prezadovoljni uspjehom svog djeteta, njegovim rastom i drugim uspjesima koje je ostvario tijekom školske godine. Na kraju sam naletjela na objavu koju je podijelila jedna od mojih profesorica iz srednje škole, koja kaže:

Jedan veliki bravo za sve one koji nisu prošli s 5,00 ili s 5, koji nisu dobili pohvalnice, nagrade i priznanja, za sve one kojima je ova školska godina bila teška i naporna, ali su se trudili svim silama i bili vrijedni. Veliko bravo za sve mame, tate, bake, djedove, tete učiteljice koji su im bili podrška. Svi oni zaslužuju pohvalu. I oni su djeca. I oni su vrijedna objava na društvenim mrežama. Skromnost, prijateljstvo, dobrota, srdačnost, samozatajnost, nježnost. Često nisu prepoznati, ne vrednuju se, ne dobivaju pozornost i na žalost, slabo su cijenjeni.

Ja nemam dijete, što posebno pogađa neke čitatelj(ic)e kada govorim o tome kako BIH SE HTJELA ponašati prema svome djetetu jednom kad ga budem imala, ali sam se prisjetila svoje osnovne i srednje škole, faksa i odnosa moje mame prema ocjenama.

Obožavala sam hrvatski, pisanje zadaćnica bio mi je užitak, a za svaki napisani sastav su mi profesori hrvatskog govorili da je potpuno drugačije napisan od ostalih. Matematika mi je bila super dok se ne dođe do geometrije, ali mi je bilo fora potruditi se oko nečega što mi ne ide pa na kraju vidjeti kako će sve ispasti. Geografiju sam voljela zbog profesorice, tjelesni obožavala kao i 95% ostale djece. Za nijedan predmet se nisam morala puno truditi da bih ga dobro naučila, jednostavno su mi ‘išli’. Osim povijesti. Još danas kad vidim onu knjigu ‘Tragom prošlosti’ želudac mi se prevrne.

Profesorica povijesti u osnovnoj školi bila je jako stroga, ali i jako pravedna. Nije baš znala za šalu pa se na njenim satovima svako zujanje muhe dobro čulo. Super je sve objašnjavala i trudila se pojasniti dodatno onima koji ne razumiju. Ja sam razumjela, ali mi je povijest jednostavno bila jako dosadna i nezanimljiva. Za testove sam učila duplo više nego za sve ostale predmete i gotovo uvijek bih dobivala četvorke. Samu sebe sam razočaravala jer nisam mogla tako lako dobiti pet kao iz ostalih predmeta i znala sam preko noći čekati da mama zaspe pa si upaliti lampu i učiti do koje doba noći. Kad je mama to jednom ipak opazila, jasno mi je dala do znanja da nemam šta učiti do 2, 3 ujutro u šestom razredu osnovne škole i da je četvorka skroz okej ocjena.

Kako misliš okej ako iz svih ostalih predmeta imam petice, mislila sam si.

Sat povijesti uvijek mi je stvarao grč u želucu, a za usmeni sam bila spremna uvijek. Kad bi me profa digla pred svima u razredu, znala bih odgovor na svako pitanje, dok ne bi postavila ono svojim riječima mi pojasni to i to. Nikad to nisam znala. Nisam mogla promišljati dublje i svojim riječima o stvarima koje me nisu zanimale i koje su mi bile dosadne. Potrudila sam se maksimalno sve naučiti napamet, nisam ništa pretjerano razumjela, ali sam se potrudila svaki put da profa vidi da mi je stalo. I vidjela sam ja da je ona to vidjela, ali je svaki put tražila još više od mene, a ja joj to nisam mogla pružiti. Dobivala sam četvorke, a imala sam osjećaj kao da imam jedinice.

Kad je već sve otišlo pomalo u krajnost, mama je otišla u školu i pitala profesoricu u čemu je problem i zašto toliko traži od mene, na šta joj je ona odgovorila da vidi kako ja mogu više i bolje, ali jednostavno imam neku blokadu.

Nemojte ju forsirati preko onoga što vam ona da, povijest je očito jedini predmet koji joj ne ide kao ostali i to je sasvim okej. Četvorka je okej. Svaka ocjena koja je stečena trudom i radom je okej, pustite ju.

I bi tako. Moju knjižicu su u 5. i 6. razredu krasile četvorke iz povijesti i to je bilo skroz okej. U 7. i 8. su se toj četvorci pridružile četvorka i trojka iz fizike i kemije. Mrzila sam kemiju.

Na faksu sam najveći prosjek imala sad na zadnjoj godini – 4,3. Nisam se nešto posebno potrudila za taj prosjek niti sam išla ciljano na to da on bude što veći. Drugu sam godinu skoro pala jer sam imala jake panične napadaje i nisam se mogla skoncentrirati na nijedno slovo knjige i skripte, a bila je to godina s najtežim predmetima na fakultetu. Završila sam ju s nekim prosjekom oko trojke i  to je također bilo skroz okej.

Imam pohvalnice iz većine razreda osnovne škole za odličan uspjeh. Tri godine išla sam jednom tjedno nakon škole na tečaj sviranja sintisajzera jer mi je tad bio san biti učiteljica. Tri ili četiri puta tjedno navečer sam išla na trening odbojke 9 godina zaredom. Napisala sam knjigu u sedmom razredu osnovne škole za koju mi je smjernice dao Miro Gavran, a pročitala ju je Silvija Šesto i dala mi savjet da si tražim izdavača. U svojoj mašti sam još bila buduća Nika Turković na dječjem Eurosongu i plesačica slobodnog stila.

Naučila sam čitati prije polaska u prvi razred osnovne samo zato što sam obožavala svog pradjeda koji je uživao u gledanju španjolskih serija pa sam sama od sebe naučila čitati da mogu skužiti šta piše u titlovima. Tablicu množenja učila sam kad i svi ostali, engleski sam počela učiti tek u 4. razredu osnovne škole. Ništa od toga nisam morala niti me mama ikad tjerala na bilo što od navedenoga.

Lijepo je vidjeti naprednu djecu koja zvuče kao da su se rodili s tablicom množenja u glavi, ali me pomalo zastrašuje kad čujem da dijete super priča engleski, a na hrvatskom ne zna složiti tri proširene rečenice bez zamuckivanja. Plaši me kad vidim koliko toga djeca znaju raditi na mobitelima, tabletima i laptopima, a ne znaju svezati pertle na patikama niti napraviti dvorac od pijeska. Plaši me kad vidim roditelje koji svojoj djeci nalažu da moraju imati sve petice u školi, a oni nisu završili neke Bog zna kakve velike škole. Plaši me kad vidim tu svu preplašenu djecu jer se zapitam jesam ja normalna ako mi to nije normalno, a najviše me plaši što ako se nešto u meni okrene pa i ja budem takav (ne)roditelj.

Diplomu sam stekla u prošli četvrtak i prošla sam već nekoliko razgovora za posao. Tijekom fakulteta sam ih prošla more. Nitko me nikada na samom razgovoru nije pitao kakve imam ocjene nego što sam dosada radila, što znam raditi, koji su mi hobiji, u kojem se smjeru želim razvijati, koliko sam volontirala, kakva sam s radom u timu, koliko sam motivirana za učenjem.

Pitala sam i svoju malu instagram zajednicu za njihova iskustva

123 ljudi je odgovorilo da ih nikada na razgovoru nisu pitali za ocjene.

10 ih je navelo da im je postavljeno to pitanje.

Neki od razloga kada su pitanja o ocjenama postavljeni su Erasmus stažiranje i, kako kaže jedan od korisnika, ocjene pokazuju koliko si vrijedan i koliko ćeš truda uložiti u neku obvezu. Evo, ja sam se stvarno jako trudila oko povijesti, ali nije išlo više od 4 dok su neki jednim čitanjem dobivali 5. Jebiga, do mene je sigurno.

Ostatak koji je odgovorio da nisu pitani za ocjene, pitani su za stvari koje sam i sama navela da sam dobila kao kandidat za neki od poslova.

Na kraju sam postavila pitanja ‘Mislite li da su, generalno,uspješniji ljudi oni koji imaju odlične ocjene?’.

Rezultat: 4 glasova za da, 119 glasova za ne.

Naravno da je ovdje riječ o jako malom uzorku, ali dovoljno je veliki raspon između da i ne ljudi koji (ni)su završili različite škole i fakultete i koji rade različite poslove.

Pokušali su me pojedinci koji su glasali za da uvjeriti kako su ocjene zaista važne i kako su oni bolje osobe od mene jer sam ja, eto, na faksu prolazila s nekom trojkom, slabom četvorkom.

Prošli tjedan sam bila na razgovoru za posao u jednoj velikoj medijskoj kući. Ispred sebe su imale moj životopis u kojemu je bilo napisano pet poslova koje sam radila tijekom faksa. Kad sam navela još dodatnih pet, pitale su me zašto i to nisam stavila u životopis, odgovor je bio: nije mi više stalo u template.

Nismo svi predodređeni da rasturamo s peticama i da možemo naučiti sve perfektno da bismo zaslužili peticu. Ako ti je tata doktor, ne znači da si nužno predoređen da budeš doktor iako to često, nažalost, bude ambicija roditelja koju dijete pokuša ispoštivati. U ovome me posebno oduševila prodekanica s mog fakulteta koja je napisala status kako će njen sin imati četvorku iz hrvatskog i prirode, s napomenom da je riječ o čvrstoj četvorci, a ne ono – blizu petice. Žena koja rastura predavanja pred studentima, koja se jako trudi za studente i koja je i sama bila odličan student.

Imam toliko prijatelja koji nisu završili ni osnovnu ni srednju školu s odličnim uspjehom, a rade već godinama i odlično rade svoj posao. Neki već imaju i obitelji i super odrađuju i taj dio. Znam i za one koji su išli gimnazije i sprdali nas iz strukovnih škola, a odustali su od faksa i sad su im sturkovnjaci šefovi. Znam i za one koji su rasturali u gimnaziji i sad su velika imena. Sturkovnjake isto.

Ružne statistike pokazuju da djeca koja su isforsirana na odličan uspjeh i minimalne pogrješke češće obolijevaju od psihičkih bolesti, a do tih bolesti dovode upravo prevelika očekivanja roditelja, okoline, a onda i njih samih.

Danas je važno živjeti zdravo – kažu, a kod nas nikad više lijepo isklesanih trbuha i nogu bez celulita, a glave na rubu živčanog sloma.