Pripremam mini prezentaciju za mini izlaganje sutra u Osijeku, a savršen mi je uvod za predavanje 28.11. na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Profesorica s faksa me pozvala da dođem na njen kolegij studentima druge godine preddiplomskog studija pričati o sebi. Točno tako mi je napisala, s pojašnjenjem: „obzirom na tvoju proaktivnost i poduzetnost od studentskih dana do pokretanja pothvata“. Malo me trema. Na drugoj godini kolegij Poduzetništvo sluša otprilike 400 studenata. Velika je to brojka, a posebno ako ideš pričati o sebi. Morat ću se konzultirati s prof., ali voljela bih im ispričati nešto što sam možda ja željela čuti kada sam sjedila na njihovom mjestu.

Nisam bila top student. Ocjene mi nisu bile bitne koliko mi je bilo bitno shvatiti gradivo, što mi kod nekih kolegija nikako nije pošlo za rukom, a neki me u toj mjeri nisu zanimali da mi je bilo bitno samo ih položiti. Ovo nije tekst o tome da ocjene nisu bitne, jer nekima zaista jesu i u nekim slučajevima trebaju biti. Ovo je tekst o tome da ocjene bez iskustva, odnosno proaktivnosti i poduzetnosti, zaista ne znače ništa.

Uvijek sam imala problem sa samopouzdanjem pa nikad nisam postavljala pitanja, niti odgovarala na pitanja profesora, iako sam često znala odgovore. Često me i nešto zanimalo, ali me bilo strah što ako mi netko postavi potpitanje pa ispadnem glupa. Jedini put kad sam svojevoljno sjedila u prvih par redova bilo je kad je Mate Rimac dolazio na gostovanje pa sam se nadala da ću u trećem redu sve bolje čuti i moći prenijeti na studentski.hr. Na kraju u medije nije smjelo ništa, ali sam barem vidjela kako je to sjediti naprijed. Iako ću zakasniti na vlastiti sprovod, na prvoj godini nikad nisam kasnila na Statistiku niti drugu godinu na Makroekonomiju jer su to bili predmeti koje je slušalo nas preko 500 i uvijek sam htjela izbjeći da me ljudi gledaju ako ulazim kasnije ili da, ne daj Bože, moram tražiti nekoga da se pomakne da prođem sjesti. Drugu godinu sam skoro pala jer na pola predavanja i vježbi nisam išla budući da sam imala napadaje panike i bila sam sigurna da ću umrijeti, posebno ako me za računovodstvo prozove na ploču, a nikako nisam htjela umrijeti pred kolegama.

S druge strane, od te iste druge godine sam pisala prvo za jedan portal, pa za drugi, radila sam intervjue s prekul ljudima, učlanila se u udruge i radila na organizaciji evenata i njihovoj promociji. Također, što se tiče predmeta na faksu, gdje god se trebalo nešto pisati, dobivala sam super ocjene ili bodove. Iz jednog predmeta smo radili dodatan rad i studenti s najboljim radovima su išli u Bruxelles. Svi koji su išli bili su odlikaši. Ja sam iz tog predmeta imala 3, ali zbog dobro napisanog rada sam se prvi put vozila avionom i doživjela advent u Belgiji, iako ne potpuno jer je to također bilo za vrijeme aktivnih napadaja panike pa sam se nadala da ćemo uspjeti proći barem par ulica, u kojima neću razmišljati da ću se srušiti i hitna neće stići po mene.

Na petoj godini sam imala dobre ocjene jer mi je većina predmeta bila jako zanimljiva i profesori su koncipirali kolokvije i ispite tako da ne bude bubanje napamet nego razumijevanje. Tad nas je bilo već toliko malo da smo svi bili opušteni. Svejedno nisam sjedila u prvom redu i nisam voljela postavljati pitanja niti biti pitana pred grupama, iako sam imala jako dragog profesora koji je redovno, kada bi se pričalo o contentu, pred svima rekao da kolegica koja stvara fantastičan content može podijeliti nešto s nama. Stvarno sam često i imala što za podijeliti, ali sam sažimala uvijek u par rečenica.

Nakon svega toga, dobila sam odličan posao čim sam kročila s faksa, došla sam na prvi „pravi“ posao s nekoliko referenci zbog volontiranja, ali i rada na nekoliko mjesta. Tijekom tog posla razvila sam Instagram profil o kojemu su pisali apsolutno svi mediji u Hrvatskoj, a onda isti taj posao ostavila kako bih radila nešto svoje.

Znam da je puno onih iz zadnje klupe koji sanjaju velike stvari, a misle da nisu sposobni za to ostvariti. Sanjala sam i ja, sanjam i sanjat ću nadam se uvijek – da sve što radim bude još bolje i na još većem nivou. Jedan važan segment je taj da dio tog sna trenutno i živim. Glasni ljudi se nekako uvijek izbore za sebe, dok je kod ovih koji to nisu, ili jesu pred manjom publikom ili na papiru, to nekad malo teži slučaj. E za sve te ljude ću rado pričati o sebi, iako mi to nije najugodnije.

Jer kroz to pričam o puno njih.

O puno vas.

Foto: Tomislav Džunja