Koliko sam alergična na ovu pelud koja je aktualna vani kad izgledam kao da sam ovisna o heroinu koliko puta u minuti počešem nos, toliko sam alergična na još dvije riječi, riječi NE ZNAM. Smatram kako je ta poštapalica već uzela toliko maha da se slobodno može nazvati i bolešću današnjice.

Brat i ja smo par mjeseci provodili dane sami u stanu dok je mama radila kao trgovačka putnica. Bilo je to vrijeme kada sam radila sve osim kuhanja i pranja rublja. Budući da brata nisam nikad štedjela, što on može i potvrditi, zadavala sam mu poslove koje mora napraviti prije nego ode van. Bilo je tu raznih stvari – od usisavanja i raspoređivanja perilice posuđa do mijenjanja posteljine. Mislim da me zamrzio svaki put kad bih mu to zadala. Priznajem mu, evo sad, da je dobivao upravo te zadatke jer su meni to najmrskije stvari za napraviti, a budući da je bio mlađi nije imao izbora nego slušati. Shame on me. Kad je tek počela raspodjela poslova, valjda se budio i na prvu moju, još neizgovorenu riječ, vikao po stanu „ne znam to, ne znam i gotovo“.

Sanjao je loptu i nogomet i obožavao se po cijele dane igrati vani. Doduše, nije se to puno promijenilo osim što kad upišeš fakultet za kontrolora leta moraš ubaciti i malo učenja. Malo više. Puno. Previše.

Znate, ne zamjeram mu to. Bilo je dana kad je rekao da nešto ne zna pa bih napravila ja. Bilo je dana kada bi me mama pitala bih li nešto skuhala pa sam rekla da ne znam. Prezirala sam i samu pomisao na kuhanje i kao papagaj svaki put govorila da ne znam bez i da sam probala. Onda sam ušla u vezu u kojoj me bilo sramota da kada god mi dečko dođe vikendom u Osijek moram naručivati hranu jer sam nesposobna nešto napraviti. Tako je krenulo s tim da je prvih nekoliko puta jeo jedno te isto i pretvorio se u spaghetti Bolognese, a onda su krenula i prva variva, tortilje i razno razne kombinacije jela.

Shvatila sam da ne postoji stvar koja se ne može naučiti ako imate dovoljno volje i odlučila sam prije svakog izgovora „ne znam“ ugrist se za jezik i poreći to prije nego mi padne na pamet izustiti.

Zapitate li se ikad što da nijedna osoba oko vas ne zna to što i vi kažete da ne znate? Vjerujem da je odgovor na ovo pitanje negativan jer vjerojatno ste dosad imali sreće da ste svaki put naletjeli na budalu koja je rješavala stvari umjesto vas i možda vam govorila kako se šta radi. Često se susrećem s pitanjima ljudi s faksa o raznim obavijestima profesora, ocjenama, dokumentarijima i, naravno, materijalima za kolokvije i ispite. Znate gdje se to sve nalazi?

Na web stranici fakulteta. Na stranici koja je dostupna svakom tko ima pristup Internetu, čak i ne samo studentima Fakulteta. Bude me sramota svaki put kada mi netko pošalje poruku tog sadržaja jer je meni to ona minimalna odgovornost prema samome sebi koju trebaš imati. Ako cijeli dan provedeš izležavajući se u krevetu, ponekad mijenjajući bok na koji legneš jer ti utrne jedna strana, ne možeš li utipkati svega nekoliko suvislih riječi kako bi našao ono što te zanima?

Nisam pametnija od tih ljudi, nego samo ne želim reći da nešto ne znam ako to mogu naučiti. U današnje vrijeme bi trebalo zakonski zabraniti i kažnjavati riječi „ne znam“ jer je Internet nevjerojatno dostupan vjerojatno i u najvećoj zabiti ovoga svijeta. Sramota je reći „ne znam“ kad je toliko dostupnih informacija na njemu, toliko besplatnih online tečajeva, toliko svakodnevnih raznih seminara i izlaganja na javnim mjestima, toliko konferencija i okruglih stolova na koju možete otići, u većini slučajeva, besplatno i dići ruku i pitati predavače sve što vas zanima.

Za one sramežljivije, uvijek postoji vrijeme prije i nakon predavanja kada većina predavača bude dostupna za razna pitanja zainteresiranih. I sam odlazak na takva predavanja će vas potaknut jer ćete vidjeti koliko ima i mlađih ljudi od vas koji su zainteresirani za znanja na raznim područjima. Vjerujte mi, motivirati će vas da i vi ulažete u sebe.

Danas, kad se nudi toliko volontiranja u najboljim organizacijama, kad toliko poslodavaca dolazi na razna mjesta i priča o svom poduzetničkom putu, kada te ljudi sami pozivaju da im pomogneš oko stvari koje su bitne za njih i smatraju da imaš talent, ali nemaš dovoljno znanja, a spremni su ti ga dati kroz razne zadatke, sramota je i gnjusno je reći da nešto ne znaš. Jer to nije istina. To je isto kao kad ljudi žele imati novac, ali ne žele raditi. #croatiantragedies

Reci još jednom ne znam i sigurno je da nikad nećeš napredovati, da te nitko neće nikuda zvati i ponuditi ti praksu, posao i slično jer je to znak neimanja volje i ambicije. Uvjerena sam kako svi takvi ljudi većinom zapravo znaju tražene stvari, ali ih ne žele napraviti. Ili ne znaju, ali je sigurno da ni ne žele naučiti.