Krajem studenog išla sam s manjom skupinom studenata s fakulteta na dvodnevno putovanje.

Vrijeme radnje – prva adventska nedjelja, mjesto radnje – Bruxelles.

Nakon smještanja u hotel, zajedno smo se uputili na njihov čarobni advent. Ulice su bile puste i prazne, svi lokali zatvoreni jer nedjeljom tamo ništa ne radi. Na prste se moglo izbrojati koliko smo ljudi sreli dok nismo stigli do trga gdje se odvijao advent. Tamo neka potpuno drugačija slika – turista malih milijun, mnoštvo različitih jezika, rasa, stilova oblačenja, mnoštvo bljeskalica fotoaparata, lampica u svim mogućim bojama, mnoštvo mirisnih vafla i kuhanog vina, prava pravcata čarolija. Između svih turista malo-malo naletite na prosjaka, svi su oskudno odjeveni i svi traže samo jedno – novac. Osim njega.

Zajedno s Lucijom i Laurom uputila sam se prema nekom objektu koji poslužuje vafle, a da istovremeno možemo unutra i sjest jer je bilo još dovoljno vremena do nalaženja s ostalim studentima radi odlaska natrag u hotel, a ni kuhano vino nas nije uspjelo ugrijati na tom debelom minusu vani. U nekoj uličici nalazi se on, čovjek srednjih godina, pognute glave i natpisom na kartonu u ruci – „Food and water“. Nije nam dugo trebalo da sve tri zaključimo kako je on jedini koji traži hranu i vodu, a ne novac kao ostali koje smo sreli dok smo obilazili advent.

Nekih 500tinjak metara od njega nalazila se trgovina. Ušle smo unutra i kupila sam dvije bočice vode od pola litre i dogovorila se s curama da se nađemo ispred kad kupe što im treba. Došla sam do njega i na engleskom ga pozdravila i rekla mu da sam mu kupila vodu. Muk. Nije me ni pogledao nego je piljio u jednu točku u totalno suprotnom smjeru od mene. Rukom sam ga malo prodrmala misleći da je možda zamišljen pa me nije ni čuo ni vidio. Pogledao me i vratio pogled natrag u istu onu točku. Pokušala sam mu objasniti da je voda sad kupljena i pitala zašto ju odbija ako mu piše na kartonu da ju treba. Ponovno muk. Ništa, ostavila sam vodu kraj njega i s milijun upitnika iznad glave se vratila ispred trgovine. Bila sam dosta udaljena od njega, ali dovoljno da sam ga još uvijek vidjela.

Ljudi su kraj njega rijetko prolazili, a kad bi prošli, netko bi ostavio možda nešto novca, vjerojatno jer nigdje prije nije bilo trgovine, nego tek kad prođete pokraj njega. Čekala sam cure i u nevjerici gledala u njega pitajući se zašto nije ništa rekao.

Jel ga sram?

Sigurno je, pa će popiti kad nikoga ne bude.

Pitaj Boga što se čovjeku dešava kod kuće.

Ima li on uopće kuću?

Ima li se kome vratiti kad završi ovdje?

Što ako mu se nitko doma ne veseli?

Što ako nema posla i jedino što popije i pojede u danu je ovo što mu netko da?

Što ako ima dana kad mu nitko ništa ne da, jede li tad?

Milijun pitanja bilo je u mojoj glavi, ali nijedan nije najavljivao idući scenarij. Gledao je lijevo – desno i kad je bilo par sekundi da nitko nije prolazio sagnuo se po vode koje sam mu donijela, stavio ih je u nekakvu kutiju koju ja nisam ni vidjela kad sam ostavljala vodu i cijeli sadržaj kutije bacio u kantu prekoputa njega.

Ljudi moji, ako ste propustili, bacio je sve što su mu ljudi dali, b a c i o.

Mislila sam da sanjam, miješali su se u meni osjećaji bijesa, tuge i očaja. Što napraviti u takvom trenutku? Otići pognute glave jer si ispao budala, otići ga pitati u čemu je problem, zašto to nije dao nekome tko je stvarno žedan i gladan?

Puno volontiram, sudjelujem u humanitarnim akcijama, predlažem ih otkad znam za sebe i stvarno pokušavam pomoći onome kome (ne)treba koliko god mogu. Ovo ne je u zagradi upravo zbog onakvih kao što je ovaj iz Bruxellesa. Milijun puta sam se susrela s pitanjima poput: šta bezveze trošiš vrijeme da bi nekome pomogla? Tko bi tebi pomogao da trebaš pomoć? Tko je s tobom suosjećao kad je trebao? Šta ti vrijedi dat’ nekome novce, popušit će to i popit? Kako znaš da ne laže? Kako znaš da baš njemu treba? Pa tko je pomogao tvojoj mami kad je tata prokockao svaku kunu koja je došla u kuću?

Upravo se o tome i radi. Ako se budemo vodili stavom „tko bi meni dao da nemam“ nikada nećemo napraviti ništa dobro ni lijepo. Ima jedan citat koji kaže da se ne trudimo da samo mi budemo dobri, već da i svijet što ga iza sebe ostavljamo postane dobar.

Sa stavom gore napisanim Hrvatska nikad neće biti bolje mjesto, ni Europa, ni svijet. Kada bismo više slušali ljude oko sebe, gledali njihove mimike lica, pogledali tugu u njihovim očima, shvatili bismo koliko je nekima zaista potrebna pomoć, ali neće vam reći. Iz nekih osobnih iskustava dosad, većinom ljudi kojima najviše treba najmanje traže. Možda ja kao pojedinac ne mogu doprinijeti puno, ja kao pojedinac ne mogu donirati pozamašnu svotu novca, ja kao pojedinac ne mogu kupiti more hrane da nahranim gladne, ne mogu kupiti dovoljnu količinu odjeće da obučem gole i ne mogu kupiti onoliko cipela koliko treba da bi se obulo sve ljude koji hodaju bosi. Ali mogu inicirati akcije, mogu sudjelovati u njima, kao pojedinac mogu dati svoj doprinos, ti možeš dati svoj doprinos, tvoja obitelj može dati doprinos.

Jedan po jedan i napravit ćemo promjenu, pomoći ćemo nekome, nekome će suza poteći od sreće jer ljudi suosjećaju s njim, a ne zato što ni danas ne zna odakle da stvori hranu svojoj djeci. Biti dobar ne košta ništa, a vrijedi mnogo. Sva dobrota koju posjedujemo je osobina koja krasi svakoga od nas i iako sam se osjećala kao najjadnije biće na svijetu kada je čovjek u Bruxellesu bacio vodu zajedno s ostalim doniranim stvarima i zaključila kako se ne isplati biti dobar, u razgovoru sama sa sobom shvatila sam da je to djelo mene učinilo većim čovjekom. Nisam nikome pomagala s ciljem da to dobijem natrag od njih, ali duboko vjerujem da će se sva dobrota nekad isplatiti.

Osvrnite se oko sebe, odvojite jednu majicu koja stoji već nekoliko godina u ormaru, jedne traperice za koje se nadate da ćete nekad ponovno stati u njih, a duboko u sebi ste svjesni da nećete. Odvojite jedne od 5 pari cipela, od onih za koje mislite da će se dobro slagati uz neku kombinaciju koju nećete nikada obući.

Kupite siromašnoj susjedi brašno, vas će koštati par kuna, a ona će to imati cijeli mjesec. Odvojite vrijeme i posjetite potrebite, nije sve u novcu i materijalnom. Odvojite vrijeme i napišite neku motivacijsku poruku i ostavite u sandučiću siromašnih, napuštenih i ožalošćenih. Nađite onaj unutarnji dio sebe koji voli pomagati kako biste uvjerili siromašne da se zaista ne trebaju stidjeti svog siromaštva jer je puno onih koji bi se trebali stidjeti svog bogatstva.