Od mog prvog objavljenog teksta o napadima panike, nakon intervjua za Telegram i nakon nekoliko objava o istim tim napastima, dobila sam preko 300 upita u inbox, na mail ili preko telefona. Sve su to upiti ljudi kojima se događa isto, a ne znaju kako si pomoći, ne znaju kome se obratiti ili se boje to bilo kome reći.

U većini slučajeva problem nastaje kada kažem da sam potražila pomoć – kod psihijatra. Tu onda postoji nekoliko vrsta ljudi – oni koji ne žele psihijatru jer se boje što će reći njihovi prijatelji, oni koji ne žele piti tablete, oni koji misle da nisu slučaj za psihijatra i oni koji su već jednom posjetili psihijatra, ali zbog groznog iskustva ne žele više nikad kročiti na psihijatriju.

Psihijatri su doktori koji su se puno godina školovali kako bi bili to što jesu, kao i kardiolozi, gastroenterolozi, dermatolozi, urolozi i mnogi drugi, zar ne? Zašto nam je onda sasvim normalno otići dermatologu, a psihijatru ne?

Imala sam sreću i iz prve dospjela kod odlične doktorice koja radi na KBC-u Osijek. Sjećam se da sam kasnila nekoliko minuta jer smo pogriješili zgradu. Miho je bio sa mnom i nosao moje papire dok sam se pokušala snaći gdje trebamo ići. Na šalteru su ljubazne sestre obavile upis, dale mi moj karton i poslali me u ordinaciju koja se nalazila nedaleko od šaltera. Sjedilo je u hodniku nekoliko ljudi prosječne dobi 60 godina, pričali su međusobno i strpljivo čekali svoj red. Zidovi hodnika bili su svjetlo zelene boje, a svjetlo je bilo poprilično slabo pa je cijela prostorija bila nekako tmurna. Tmurna sam bila i ja pa mi vjerojatno ništa ne bi bolje odgovaralo.

Ušla sam u ordinaciju, doktorica je pitala zašto sam došla. Ukratko sam joj rekla kako ne mogu kontrolirati napade panike i kako posljednjih nekoliko mjeseci živim u strahu da ću umrijeti, a to se još nije dogodilo. Uzela je cijelu obiteljsku anamnezu, ispitala je li tko bio psihički bolestan, a onda ispitala sva moguća pitanja kako bi dobila što bolju sliku mog života – kako se slažem s roditeljima, kada i zašto su se rastali, čujem li se s tatom, u kakvim sam odnosima s mamom i očuhom, kakva sam bila kao učenica u školi, što studiram, jesam li zadovoljna s tim što studiram, s kime živim u stanu i u kakvom smo odnosu, koliko dugo imam dečka i kako se slažemo.

Potom je ispitala koje bolesti imam, koju terapiju koristim i koliko dugo, idem li redovito na kontrole. Tek nakon svega toga slijedila su pitanja o napadima panike, atacima tjeskobe, stalnom iščekivanju opasnosti i mojim izbjegavajućim i sigurnosnim ponašanjima.

Sve to trajalo je otprilike 20 minuta. Objasnila mi je kako se radi o paničnim napadima, kako je riječ o iracionalnim strahovima, kako kod sebe imam dokaze da nisam fizički bolesna, ali da je potrebno puno rada na sebi kako bi moje stanje bilo bolje, a ona mi u tome može pomoći. Predložila je kognitivno-bihevioralnu terapiju, na što sam pristala.

Dobila sam blage antidepresive i Helex. Pila sam pola tablete antidepresiva kroz tri dana, potom jednu cijelu. Helex, koji sam trebala piti kad bi me uhvatio napad, nisam pila jer nisam željela po cijele dane spavati i ne biti svjesna onoga što se događa.

Odlazila sam joj na kontrole svaka dva tjedna gdje bismo zajedno prošle sve što se dogodilo za to vrijeme, davala mi je razne zadatke kao što su ispisivanje svojih osjećaja i misli kada me uhvati napad panike, pisanje koliko dugo traje te kako se osjećam nakon što je napad prošao. Svaku zapisanu riječ je pomno analizirala svaki put. Uz to sam dobivala preporuku nekoliko knjiga koje mi mogu pomoći u preusmjeravanju misli, ali i stručne literature koja će mi pomoći u shvaćanju zašto se to događa. Izričito mi je napomenula da prestanem s čitanjem foruma i guglanjem simptoma. Redovnim odlaženjem njoj kao i izvršavanjem svih zadataka koje mi je zadala i koje sam, nakon što sam malo nadošla, zadavala sama sebi, cijelo liječenje urodilo je plodom i riješilo me napada. No nije sve tako glatko išlo.

Prije nego sam otišla doktorici tražila sam ‘instant’ rješenje, kao što traži većina ljudi koji se bore s ovim problemom. Tražila sam pomoć u svemu i dala vremena i novaca na stvari koje su me mogle samo još više unazaditi. Tako sam posjetila ‘reiki majstora’ koji navodno prima neke poruke s neba, a majstor je jedino u uzimanju novaca od očajnih ljudi. Išla sam i ženi koja ‘namješta atlas’ jer me stalno boljela glava i vrtjelo mi se, odnosno ja sam mislila da mi se vrti, a da je napravila samo jedan krivi pokret, mogla sam sad ovo pisati u invalidskim kolicima. Glava me nije prestala boljet.

Posjetila sam i čovjeka koji se bavi bioenergijom pa sam od cijelog mahanja ruku oko mene, najviše energije izgubila kad sam morala dat skoro zadnje novce iz novčanika. Guglala sam razne knjige i seminare koje bih mogla posjetiti samo da bi mi bilo bolje, a onda sam shvatila da instant rješenje ne postoji. To mi je najbolje objasnila doktorica kad sam joj došla i rekla gdje sam sve bila i tražila pomoć. Sjećam se kao sad kad je rekla:

Iva, vaše stanje je takvo već neko duže vrijeme i svemu tome je nešto prethodilo. Kako nije došlo odjednom, tako ne može ni proći u jednome danu.

I stvarno, nakon više od tri godine, mene još uvijek znaju opaliti napadi tjeskobe, napade panike sam doživjela nekoliko puta, ali se lakše s njima borim, puno kraće traju i ne zadaju mi toliko problema. Tri godine, a na početku sam mislila da ih se mogu riješiti u tri dana.

Sad znam da sigurno ima ljudi koji će reći da su oni isto išli potražiti stručnu pomoć (pod čime podrazumijevam psihijatra), ali imaju grozno iskustvo i ne bi više nikad otišli potražiti pomoć. Za sve vas, donosim vam priču jedne meni drage osobe koja je imala grozno iskustvo s prvom psihijatricom, ali nije odustala i tražila je drugu doktoricu. Smiješno i tužno u isto vrijeme je da se radi o doktoricama koje rade u istoj bolnici, na istom odjelu, a imaju dva potpuno drugačija principa liječenja.

Moja prijateljica, za potrebe priče nazvat ćemo ju Maja jer želim da ostane anonimna, bori se s jednom teškom bolešću već duže vrijeme. Tata joj je alkoholičar koji se, kada je ona imala pet godina, pokušao objesiti njoj pred očima. Iz vrtića je uvijek odlazila u suzama jer je znala što je kod kuće čeka. Ona kao dijete nije imala klasično djetinjstvo i nije proživljavala pubertet kao što su neki to imali priliku. Kako kaže, nije bilo mjesta za razmaženost i za mušice nego je, zbog mame koja je patila više od njih, morala odrasti prije reda. Tata joj se prije godinu dana ponovno pokušao ubiti tako što se predozirao tabletama. Prekinula je s dečkom u kojemu je vidjela sve i koji joj je bio mirna luka. Njen make up posljednjih nekoliko godina bili su umorno i iscrpljeno lice s velikim, crnim podočnjacima. Kad je osjetila da jednostavno više ne može sama i da ne vidi izlaz, potražila je pomoć.

Doktorica kod koje se naručila bila je na službenom putu pa su ju uputili drugoj, zamjenskoj, jer kao da je bitno kod koga ćeš ići. Ta doktorica nije joj napravila specijalistički nalaz kao što svaki normalan doktor radi, nego je opisala njene simptome u Word dokumentu. Uz to je vikala na nju jer što se ona ima osjećati depresivno kad ima puno gorih stvari u životu.

Možete li zamisliti da nakon toliko muke sam sa sobom, napokon se nekome otvorite i netko, tko bi vas trebao saslušati i savjetovati vas, počne s dernjavom? Nakon što je ispisala u Wordu par rečenica, prepisala joj je jake tablete, lupila štambilj i poslala ju kući pa neka dođe na redovnu kontrolu za šest mjeseci.

Mogla je odustati, vratiti se kući i ponovno se izgubiti u svojoj depresiji iz koje se više nije mogla sama izvući, ali nije. Znate zašto? Jer nije odustala. Ne od doktora, ne od liječenja, ne od kojekakvih alternativa, nego od sebe! Skupila je hrabrosti i tražila termin kod doktorice kod koje je trebala doći i prvi put. Bez obzira na odvratan i neprimjeren tretman, skupila je snage i ponovno se pojavila na istim vratima bolnice, u istom hodniku čekala i nadala se da će se iza vrata liječnice ovaj put dogoditi ipak neka ljepša priča. I zaista je. Doktorica joj je prepisala terapiju, ali i predložila kognitivno bihevioralnu terapiju gdje bi joj pomagala i razgovorom.

Puno je Maji oko mene, tebe, vas. Puno je onih koji se ne usude tražiti pomoć zbog raznih predrasuda. Ako zaista mislite da ćete izgubiti prijatelje ako saznaju da ste sami sebi išli pomoći, zar vam trebaju takvi prijatelji?

 Ako će vas u dvorištu bolnice netko krivo pogledati jer izlazite sa psihijatrije, zar ćete pokunjiti glavu jer ste si išli pomoći?

Ako će vas doma dečko ili muž osuđivati jer ste si išli pomoći, zar vas on stvarno voli? Isto vrijedi i za obrnuti spol.

Ako će sestra s bolnice, koja je vidjela gdje ste bili, raširiti trač po selu pa će selo pričati da ste ludi, zar ćete stvarno prestati pomagati sebi zbog sela?

Ako ćete plaćati privatnog psihijatra samo da vas nitko ne vidi kako ulazite onome u bolnicu, zar mislite da u privatnoj klinici ne možete sresti poznatu osobu?

Sve to radite isključivo zbog sebe i ako vi ne želite da vam bude bolje, zašto bi itko drugi želio? Ne odustajte od odlaska specijalistima i onima koji su o tome učili godinama i stručnjaci su u svome zvanju. To nisam ja. Ja sam samo jedna od onih koji pišu o temi koja se stavlja pod tepih, a zapravo je u našoj bližoj okolini puno ljudi koji se bore s tim i misle da su Pale sam na svijetu.

Ne odustajte od pomoći. Ne odustajte od sebe!