Prošlo je gotovo 10 godina. Tko bi rekao. Sjeća se kao jučer prve svađe koju je čula između oca i djeda. Srijedom navečer, dok je učila sedam smrtnih grijeha za sutrašnji vjeronauk, u drugoj sobi su se naveliko spominjali svi sveci na nebu u nešto drugačijem kontekstu jer se nema novaca.

Gdje su se izgubili? Jesu se popili, prokockali, otišli u vjetar? Puno pitanja, samo jedan odgovor – ne znam. Sjeća se da je znala nekad testirati tatine loše reflekse jer presporo gasi teletext stranicu s rezultatima utakmice.

Sjeća se da nikad nije vidjela tatu i djeda da dolaze s vrećicama kući, mama je sve kupovala.

Sjeća se da je mama nekad znala biti tužna.

Sjeća se da tata nije njoj i bratu išao na informacije, nije ih pitao kako je bilo u školi, a kad bi se to slučajno i desilo, nije slušao.

Kaže da ju nije nikad udario, ali isto tako smatra da nije imao ni zašto jer se nije baš interesirao za stvari koje je radila. Potom se sjeća da je jedna svađa srijedom rezultirala preseljenjem usred zime. Iako je zima trajala do veljače ili ožujka, hladnoća u odnosima oca i majke trajala je nešto duže. Napetost u zraku se često mogla rezat nožem, kaže.

Sjeća se telefonskih poziva nakon kojih bi majka promijenila nekoliko boja na svom licu.

Na pitanje što je bilo, odgovarala bi, previše tiho, ništa sunce moje, odi u krevet.

Sjeća se da je mama plakala, sama s mekanim Filter 160 cigaretama kraj kuhinjskog prozora, bez da ikome išta kaže, a ujutro ju vidiš nasmijanu kao da joj je život savršen.

Sjeća se trenutka kad je otkrila da tata kocka. Opovrgavala je to neko vrijeme i nije si željela to priznati dok nije postalo previše očigledno i dok nije počela viđat čike u crnim naočalama i opasnim jaknama kako obilaze oko zgrade podižući glavu prema prozoru, onom prema kojem je išao dim mamine cigarete.

Došao je trenutak da tata ode – dalje od nje, dalje od mame, dalje od brata. Rastava braka. Sjeća se da je to bio trenutak u kojem nisi svjestan da jedan dio života ovdje završava i da neke stvari kreću ispočetka. Trebalo joj je neko vrijeme da shvati ozbiljnost njegove bolesti. Teško je bilo shvatiti da je nečiji mentalni sklop drugačiji od njenog i da ono što je njoj prioritet nije prioritet i njenom ocu. Njemu nije bila bitna obitelj. Nije mu bila bitna nekretnina. Nije mu bila bitna pokretnina. Dapače, sve je prokockao –nekretnine, pokretnine i, ono što se ne može mjerit novcem, prokockao je obitelj.

Dok alkohol i droga ostavljaju značajne fizičke promjene i deformacije na koži, ovisnost o kocki nije vidljiva fizičkom deformacijom.

Sjeća se da su uvijek govorili da je njen tata dobar jer uvijek šuti, nikad ne bi mrava zgazio, uvijek se samo smješka, nije on sigurno takav i još 49320423 bapskih priča.

Sjeća se da joj se često povraćalo od tih priča jer nisu znali da kad dobije 100 kuna za rođendan koji su joj u tim godinama bili veliki kao kuća i kad ih mudro sakrije između stranica Ezopovih basni u nadi da će ih naći za koji dan kad bude išla s mamom do grada da si od tih 100 kuna kupi hlače, ne nađe ih. Nisu znali da su svi novci iz stana misteriozno nestajali. Nisu se izgubili, nisu se popili, nisu otišli u vjetar. Prokockali su se!

Sjeća se da je mama kasnije pričala da ga je molila da se ode liječit prije jako puno godina. Nije htio. Ne zato što ga je bilo sramota, nego zato što, još ni dan danas, ne priznaje da je ovisan, da je bolestan. Ona i dan danas ima osjećaj da priča s nekim mlađim od nje nekoliko godina kad joj se javi. Prije nekoliko godina srela ga je na ulici, nije ju prepoznao. Prošao je kraj svoje kćeri kao kraj stranca.

Kocka je ozbiljna ovisnost i bolest koliko god ljudi mislili da nije jer nije fizički vidljiva.

Probajte razmisliti kolika djeca noćima ne spavaju zbog svađa mame i tate oko dugova.

Probajte razmisliti koliko su djeca vidjela kamatara, koliko puta su im došli na vrata i koliko puta su im ti bezosjećajnici prijetili iako djeca nemaju pojma o čemu se radi.

Probajte zamisliti kako je to kad vas tata ne pita kako ste. Kad bi ga netko pitao koji razred ti kćer ide, upitnici bi mu sijevali iznad glave. Svaka ovisnost se liječi, pa tako i ova.

Problem je kada osoba koja ima problem to ne priznaje, kad bez obzira na sve priče, na sve popratne okolnosti, na sve ružne stvari koje obitelj proživi zbog ovisnika, on i dalje besramno ode u kockarnicu i potroši cijelu svoju plaću, onu maminu i još sav onaj posuđeni novac od prijatelja koji je tražio za režije, koje su taj mjesec već bile plaćene, ali je to bio jeftini izgovor za posudit.

Kaže da je ispočetka bila jako ljuta na njega, posebice kada je shvatila ozbiljnost tog problema, kad je postala svjesna da svaki drugi čovjek u gradu može prstom upirat u nju jer im je njen tata dužan novaca iako je njezin novčani izdatak u to vrijeme samo onaj za žvakaće gume ili eventualno neko piće na putu od kuće do škole i obrnuto. Vremenom je, prisjeća se, krenula prihvaćat to kao nešto što je tako moralo biti, kao situaciju u životu koja je očvrsnula nju, njenog brata i što je najvažnije – njenu mamu, kojoj je bilo najgore. Sretna je, kaže, što je mama našla novu srodnu dušu, novu osobu s kojom dijeli svoj život. Mame uvijek zaslužuju najbolje. Njena pogotovo. I djeca se super slažu s njim, prihvatila su ga kao svog oca jer se tako i ponaša prema njima bez obzira na to što nisu ista krv.

U životu nam dođu i prođu mnoge osobe. Samo je obitelj ta koja bi trebala  bit’ konstanta, s kojom se ne treba kockat. Ali kad kocka preuzme kontrolu u čovjeku, to ode u krivom smjeru. Važno je nakon toga dići glavu, promijeniti smjer i izvući ono najbolje od toga.

Ovisnika nećeš promijeniti dok on to sam ne odluči, kaže.