Mogu razumjeti neshvaćanja i neodobravanja kada kažem da ne bih htjela da dijete spava sa mnom i s mužem do 3. razreda osnovne škole.

Mogu razumjeti neshvaćanja i neodobravanja kada kažem da žena sa svojim tijelom može i mora raditi samo ono što ona želi i što ju čini sretnom i da nijedan Bog, ali i nitko drugi sigurno ne želi i ne podržava nasilje i patnje.  

Mogu razumjeti neshvaćanja i neodobravanja kada kažem da ne bih htjela da mi muž postane najsporednija stvar na svijetu, a dijete broj 1, 2, 3  i 10 pa se onda jednom, kada ono ode od kuće, nas dvoje pogledamo i pitamo se šta ima novoga u posljednjih 18 godina.

Mogu razumjeti neshvaćanja i neodobravanja kada kažem da, ako mi nekad ne bude išlo u braku, rastat ću se i nijedno ‘zbog djece’ me neće moći zaustaviti jer djeca sve vide, čuju i osjete.

Mogu razumjeti neshvaćanja i neodobravanja kada kažem da mi nije normalno da muž i žena imaju odvojene račune i da žena mora pitat muža za novce za uloške.

Mogu razumjeti neshvaćanja i neodobravanja kada kažem da mi nije jasno zašto se osobe varaju, a na odgovor da nešto u vezi ne štima, odgovaram s ‘prekini vezu’.

Mogu razumjeti jer još nisam u braku, nemam djecu, nisam došla do razvoda, radim i imam primanja.

Mogu razumjeti sve, ali mrzim kad mi kažu

voljet ćeš ga manje,

voljet će te manje,

voljet ćete se manje.

“Sad je još slatko” – to govore prvu godinu,

pa drugu,

pa i šestu, ako vam je tad još uvijek dobro.

„Vidjet ćeš nakon koje godine“ je rečenica od koje dobijem osip iste sekunde.

Pustite me da volim kako volim,

da volim koliko želim,

da volim kada želim

i da volim – najviše.

Da život nije pun šarenih jednoroga uvjeravam se odmalena.

Znam kako izgleda život bez oca.

Znam kako izgleda dolazak žene iz centra za socijalnu skrb.

Znam kako zvuči poziv policije i onaj čuveni ‘znaš li gdje se nalazi’.

Znam kako zvuči i glas ljudi koji također bježe od policije, ali zanima ih ‘gdje se nalazi’.

Znam kako zvuči molitva kad Ga moliš da ju rak ne pojede.

Znam kako se osjeti u prsima kad pališ bijelu svijeću na grobu 20-ogodišnjaka.

Znam kako izgleda žena koja na poslu jede parizer da djeci donese nešto finije za jesti.

Znam kako zvuči varijacija od ‘u stabilnom je stanju’ do ‘nismo sigurni hoće preživjeti’.

Znam kako oprati wc nakon što u njega nekolicina pijanih ljudi izbaci svoje izlučevine.

Znam kako je raditi za nula kuna samo kako bi se dokazao i kako bi kasnije našao bolji posao.

Znam kako izgleda život na rubu psihe.

Znam puno toga, proživljenog na vlastitoj koži, što nekolicina puno starijih osoba od mene, srećom, ne zna. Želim im da im tako i ostane.

Ipak se pitam zašto ruše kule koje još do kraja nisu ni sagrađene, a ni sami nisu bili pametniji prije 10, 15 godina kada su im o budućnosti pričale majke, sestre, tetke ili wanna be life coachevi.

Za koju godinu vam možda zahvalim,

a dotad – prešutite.

Barem nekada.