Netom nakon što netko izgubi blisku osobu, rečenice poput „Tako je moralo biti“, „Bog je tako htio“, „Spasio se“, „Život ide dalje“ su totalno apsurdne. Vi ih izgovarate nekome tko je prije koji sat ostao bez bliske osobe. Dok vi nastavljate s kuhanjem ručka tamo gdje ste stali ili idete na dogovorenu kavu nakon završenog razgovora s izrazima sućuti, osoba kojoj ste upravo izgovorili riječi koje će joj odzvanjati danima u glavi odlazi dogovoriti sahranu. Odlazi u ormar osobe koja je možda prije koji sat sama birala što će obući taj dan na posao, a sada ona stoji pred istim tim ormarom i traži što joj obući za posljednji počinak. Dok vi odlazite u bašču po povrće koje je potrebno za ručak, osoba kojoj ste rekli da je to tako moralo biti, pita se što da je bila tu koji sat prije. Prebire po glavi je li ikad trebala na nešto odreagirati, bi li onda bilo drugačije. Prisjeća se zadnjeg poziva, susreta i zagrljaja. Vraća se u kuću gdje sve podsjeća na blisku osobu ili pak odlazi u kuću te osobe, pronalazi stvari koje je osoba prije koji sat ostavila nepospremljene jer je mislila da će se vratiti, pronalazi rukom ispisane podsjetnike za taj dan i baš svaki kutak ju vraća u uspomene stvorene tamo.

I svaka ta uspomena na trenutak oživi.

I boli.

Ljudi si svašta daju za pravo reći pod krinkom da ne misle ništa loše ili ih drugi opravdavaju s onim: „A ljudi misle da moraju nešto reći.“ Ne morate, vjerujte. Iako te riječi znaju ostaviti trag negdje duboko u srži i nerado ih se prisjećamo ili ih prepričavamo drugima s nevjericom, tim osobama većinom ne kažemo apsolutno ništa. Nekad od šoka. Nekad si u trenutku kad ne možeš staviti fokus na to. Nekad jednostavno pustiš, ali se svejedno često toga sjetiš i ne vjeruješ. Možda bismo trebali reagirati na prvu pa da napokon kolektivno naučimo da je nekad bolje šutjeti nego reći bilo što.

O ljudima i izjavama koje zaista bole sam htjela pisati već masu puta otkad sam rodila, ali nisam imala mentalni kapacitet za rasprave po internetu. Nemam ga ni sada, ali se nadam da će ovo pročitati barem jedna osoba koja ima za poriv kod tuđih gubitaka govoriti toliko nesuvisle rečenice, ne stavljajući se u poziciju što (ne)bi htjeli da njima netko kaže kada izgube nekog svog.

Jasno mi je i da svatko ima želju da utješi, ali prije nego nešto kažete, samo se stavite u suprotnu poziciju. U trenucima gdje si se prije koji sat ili dan pozdravio s najbližim osobama, ne postoji apsolutno niti jedna riječ koja će ublažiti trenutačni osjećaj i zato se ne trudite pronaći ih. Nekad je dovoljno samo da budete tu. Pitajte što treba pomoći, stavite se na raspolaganje za sve, pojavite se pred vratim samo s raširenim rukama za čvrsti zagrljaj. Pričuvajte ljudima djecu ili životinje. Skuhajte ručak i pozovite ili ga donesite na vrata. I ne govorite ništa. Pružit ćete puno veću privremenu utjehu nego gore navedenim rečenicama, koje će samo izazvati otpor i osoba vam se neće javiti kada joj bude teško i kad bude trebala utjehu, a takvih dana je puno.

I ne zaboravite – osobi će potpora biti potrebna i nakon tih par dana kada su svi oko nje, kada svi zovu, kada svi traže riječi utjehe, kada svi dijele svoja iskustva sa sličnim situacijama, iako uopće nije ni vrijeme ni mjesto. Budite i tada tu. Ne da prepričavate detalje koje osoba možda ne želi. Možda i želi, pitajte ju. Ako ne želi, odvedite ju negdje. Prošetajte. Popijte omiljeno piće. Zagrlite i šutite.

Ljudi koji u tim najtežim trenucima za druge ljude stavljaju isključivo sebe i svoje situacije u fokus su posebna kategorija. Ne govorim ovdje o onome kada ljudi kažu da razumiju kroz šta prolazite jer su prošli isto i da im je žao ili da znaju točno kako se osjećate jer su oni osjećali isto pa vi nastavite razgovor s tom osobom jer zaista osjećate neku vrstu utočišta tu. Govorim o onima koji apsolutno zaborave da ste prije dva sata primili informaciju da vam je bliska osoba napustila ovaj svijet i sav fokus stavljaju na sebe.

O tome sam pokušala napisati nešto suvislo prije par dana kada sam natipkala sve ovo, ali nisam došla do poante. Onda sam jutros vidjela storyje kod svoje bivše urednice, drage Brankice na čije je objave o karcinomu plakalo pola Balkana i isto toliko još čekalo njen story da je zdrava kada bi objavila da ide na kontrolu.  Brankica je pisala u vidu raka, ali primjenjivo je na sve teške trenutke: „Imam revolucionaran savet za sve ljude kojima je neko bolestan, liječi se, nije dobro: NISTE VI NAJVAŽNIJI. (Znam, bolno je.) …. Mnogi ljudi, svjesno ili nesvjesno imaju tu potrebu da SVE bude u vezi njih. Ne, draga, ne zanima me da li je Slavica imala teži rak, ni da li se Pero drugačije nosio s tim. Ne zanima me čak ni da li znaš za prirodan lijek. Da, znam da je sve iz NAJBOLJE NAMJERE, ali nemoj, svega ti. Ispričaj mi što ima na pijaci, ljubi li se iko oko tebe, kakav si recept otkrila i gdje ćemo piti kafu poslije terapije. Pričaj mi je li živa Kasandra, je li Fata istukla Muju, sjeti se kad smo ono jednom bile baš zabavne i život se činio kao bezgrešan.“

I rečenica koja je posebno poentirala: „Sebičnost se dresira. Svi je imamo. Samo birajte livade po kojima ćete ju puštati da se istrči i umori.“

Nakon nekog vremena sigurno svatko stvori svoj mehanizam shvaćanja zašto se moralo dogoditi. Možda je stvarno tako moralo biti. Možda je stvarno netko tako htio. Svatko će svoju utjehu pronaći u nečem drugom, ali pustite ljude da odžaluju. Svako „život ide dalje“, svako „a što ćeš, tako je“ automatski šalje poruku da se osoba u sekundi treba pomiriti s gubitkom i nastaviti živjeti dalje jer život ide dalje.

Ide, ali s procesom tugovanja.

Ide, ali s puno plakanja.

Ide, ali s puno zagriženih usana kad se sjetiš lijepih stvari.

Ide, ali s puno sjete kad se pitaš jesi li možda previdio neke stvari.

Ide, ali s puno okrivljavanja kad se sjetiš situacija u kojima možda nisi bio korektan.

Ide, ali nikad više kao prije.

Složit ćemo se da kad čujemo da je nekom drugom netko umro, puno lakše preradimo tu informaciju nego kad se dogodi nama. I zato – ne govorite ljudima kojima je netko umro prije dva sata ili dva dana da je tako moralo biti. Nikad nije idealan trenutak da netko ode i nije tako moralo biti. Koliko god bio mlad ili star, zdrav ili bolestan, otišao iznenada ili bolovao i pozdravio se, svi bismo mi htjeli da je taj netko naš bio tu još neko vrijeme. I da tog nekog našeg možemo vidjeti oči u oči, umjesto da nam se razgovor svede na monolog pred velikim komadom granita ili mramora.