Kada bih morala definirati ljubav, bila bi to riječ

za svako izgovoreno hvala pri bilo kakvoj pomoći,

za svaku neprospavanu noć zbog brige,

za čist ultrazvuk,

za svako dijete koje svojim prvim koracima obraduje mnoštvo ljudi oko sebe,

za svaki uzdah tijekom spajanja dva tijela koja žele cijeli život spavati jedno kraj drugog,

za dvije crte na testu za trudnoću nakon puno iščekivanja,

za svaku majku koja na prstima čisti kući da se dijete ne probudi,

za svakog roditelja  koji je tisućama kilometara daleko i raduje se video pozivu sa svojim djetetom,

za svakog muškarca koji ponekad zauzme položaj u kuhinji, servira ručak i opere suđe,

za roditelja kojemu padne tona kamenja sa srca kad mu dijete sretno dođe s puta,

za svaku baku koje unuku pravi omiljeno jelo nedjeljom za ručak,

za djeda koji će napraviti mali drveni stolac na kojemu će unuk sjediti,

za svakoga tko je priznao ovisnost i liječio se od nje,

za svakoga tko kupi vrećicu voća i maramu osobi koja je ostala ćelava od kemoterapije,

za onoga koji ćelavu bolju polovicu hrani na slamku jer drugačije ne može konzumirati hranu,

za svako ‘bit će bolje’ kad je potrebno,

za svakog leptira u trbuhu koji proleti kad ugledaš onog koga voliš,

za svaku pročitanu knjigu iz koje nešto naučiš,

za pomicanje svakog organa u tijelu koji zaboli kad se sjetiš onoga tko je otišao prerano

i riječ za osmijeh s kojima se prisjećaš lijepih trenutaka s tom istom osobom.

Kada bih morala definirati ljubav, tražila bih najveći obrazac koji postoji jer na svakom dosad viđenom ima premalo crta za nadopunjavanje.